Otok Lošinj

JANTARSKI PUT

 
Cresko-lošinjsko otočje zvalo se u antičko doba zajedničkim imenom Apsyrtides, prema imenu grčkog junaka Apsirta, jednog od protogonista mitološke priče o Argonautima. Argonauti su upravo tu, u gornjem Jadranu, uspjeli pobjeći upornim progoniteljima, noseći na lađi Argo zlatno runo koje je Jazon oteo iz Kolhide (na današnjoj crnomorskoj obali Kavkaza). Jazon je Apsirta, uz pomoć njegove sestre Medeje, dočekao kod cresko-lošinjskih otoka, svladao, rasjekao na komade i bacio u more pa je po njemu i grad Osor dobio ime Apsoros.

Drevni Jantarski, odnosno Argonautski put, najstarija je europska komunikacijska transverzala koja povezuje sjever i jug kontinenta, a nastala je radi trgovine jantarom koji se prenosio s obala Baltičkog mora preko europskog kontinenta do Sredozemlja. Brojni su arheološki dokazi, već u drugom mileniju prije Krista, koji potvrđuju kolanje kretsko-mikenskih proizvoda s jedne i jantara s druge strane. Cresko-lošinjski arhipelag bio je zaista važna točka na tome putu.

LOŠINJ U ANTIČKO DOBA

 
Sve do rimskih vremena, apsolutni vladari Jadrana, i ovoga otočja, stoljećima su bili Liburni. Bili su, potom, ponajbolji mornari cijele rimske flote, a njihovi brodovi, liburne, postat će sinonim za brze i čvrste brodove rimske mornarice. Liburnske »kiklopske zidine« do danas su dijelom očuvane u prvotnom obruču osorskih bedema.
Lošinj je 167. godine prije Krista ušao u okrilje rimske vlasti. Osor, kao najvažnije središte, dobio je izrazito kozmopolitski karakter. Na prevlaci između Lošinja i Cresa, već je u liburnsko vrijeme prokopan umjetni kanal za prolaz brodova. Tako se skratio dugi, zbog kvarnerske bure pogibeljni, zaobilazni morski put pa je osorska luka postala obavezna točka plovidbe, „ključ gornjega Jadrana“. Bogatu urbanističko-arhitektonsku stratigrafiju upotpunjavaju sustavna istraživanja starokršćanskih i ranosrednjovjekovnih lokaliteta u Osoru, a tragova bujnoga života u antičkim vremenima ima na svim točkama otočja. Najbolje o tome svjedoče kilometri suhozidina u pastoralnom krajoliku, u kojemu je ispričan ep o golemom ljudskom trudu kojim je, tijekom tisućljeća, humaniziran ovaj krševiti prostor.

POUKE GRČKOG IDEALA LJEPOTE I ZDRAVLJA ZA NAŠE DOBA

 
Stari Grci zacijelo nisu izgledali kao Polikletov Dorifor, Praksitelov Hermes ili Lizipov Apoksiomen. Kipovi poput lošinjskog atleta odredili su javne standarde klasične tjelesne ljepote. Apoksiomen nas podsjeća na temeljne ideale grčke kulture života koja izražava osjećaj da su duh i tijelo jedno, da su ljepota i dobrota u savršenom skladu te da svatko nosi odgovornost vlastitoga usavršavanja. U palestri, odnosno gymnasionu, u vježbanju i natjecanju grčki se građanin vidio jednako kao i u teatru, držeći se delfijskog načela: Upoznaj samoga sebe.

Apoksiomen je po svemu izvrsna ilustracija onoga što podrazumijeva maksima Mens sana in corpore sano ‒ Zdrav duh u zdravom tijelu koja se veže uz uvjerenje hipokratske medicine da je bolest prekid harmonije, odnosno da je smisao liječenja u nastojanju da se ponovno uspostavi ljudska cjelovitost. Kao što se tijelo usavršava u gimnaziju, povratak narušene ravnoteže duha i tijela najbolje pospješuje liječenje u nekom zdravom, po mogućnosti izdvojenom, mjestu. Prvi korak prema ozdravljenju bolesnik čini samim kretanjem na putovanje u sanatorij. Jedno od takvih povlaštenih mjesta na svijetu, gdje čovjek može učvrstiti ili vratiti vlastitu ravnotežu, svakako je Lošinj. I čini se kao da uopće nije slučajno što se Apoksiomen, taj novi simbol „Otoka vitalnosti“, na kraju baš tu skrasio.

Dr. sc. Josip Belamarić, znanstveni savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti u Splitu