Otok Lošinj

AGAVA (lat. Agave americana L.) 
Autohtona biljka Latinske Amerike koja potječe iz Meksika. Na otoku Lošinju uspijeva već više od 200 godina otkada su je u 18. stoljeću donijeli slavni lošinjski pomorci sa svojih putovanja u Srednju i Južnu Ameriku. 
Domaći naziv za ovu najrasprostranjeniju vrstu agave je loparina. 
Stabljika joj je vrlo kratka, no bujni nazubljeni listovi plavo-zelene boje mogu biti dugi i do 1,5 metara te široki 20 centimetara. Ovisno o klimatskim uvjetima agava može procvasti nakon 10, 40 ili čak 100 godina od sadnje, razvijajući listove u obliku svjećnjaka. 
Agava je posebna biljka jer cvate samo jednom tokom svog života. Iz rozete biljke izraste cvijet (struk) koji može narasti preko sedam metara. Na vrhu se rascvjeta ogromna metlica s puno cvjetova. Cvate obično u lipnju, a cvjetovi traju mjesec dana i stvaraju sjemenje koje se rasprostire uokolo. Biljka se nakon toga osuši, a listovi postanu drvenasti i toliko čvrsti da mogu podnijeti i težinu čovjeka. Iako matična biljka umire, za sobom ostavlja dovoljno sjemena za početak novog ciklusa rasta. 
Poznato je oko 49 vrsta agava.

Vrste agava prema boji listova:
Agave americana – zeleno-plava
Agave Mediopicta alba - po sredini lista ima karakterističnu široku bijelu prugu 
Agave filifera - maslinasto zelene boje s bijelim rubom i tamnim vlasima uzduž listova 
Agave ferox – siva, boje čelika sa širokim i mesnatim listovima (do 20 cm) koji na kraju imaju bodlje
Agave victoriae reginae – niskog rasta, zagasito zelene boje s bijelim rubom i rozetom u obliku kugle
Agava se razmnožava sjemenjem ili mladim izbojcima. Za sadnju manjih primjeraka u teglama izbojci se odrežu i ostave na zraku nekoliko sati da se osuše. Zatim se sade u pjeskovitu zemlju. Voli sunčani , topao i svijetli prostor, ne hladniji od 5°C. Tijekom ljeta treba je umjereno zalijevati i osigurati puno svjetla. 

VAŽNO JE ZNATI
Na Lošinju rastu agave starije od 100 godina i to na predjelima Bukovica, Varšak i Privlaka. 
Agave Sisalana (Sisal) ili plava agava, je najkomercijalnija vrsta agave jer se koristi za proizvodnju sisala (vlakana). Iz slatkog soka u njenim listovima, fermentacijom se dobiva najpopularnije meksičko piće tekila. 
Zbog velikih izraženih bodlji na kraju listova treba joj oprezno pristupati te pripaziti na malu djecu ako se igraju u njenoj blizini. 

NUTRITIVNA VRIJEDNOST
Jestivi su cvjetovi, mesnati listovi, stabljika i sok. U korijenu ima saponina, a u lišću kalcij oksalata. 
Srčika je bogata saharinom te je ukusna i pečena za jelo. Od sjemenki se dobiva brašno za spravljanje tjestenine za juhe. 
Lišće agave može se koristiti svježe, osušeno i samljeveno u prah ili se iz njega može iscijediti sok. Najbolje je da se bere malo prije nego što biljka procvate, ili dok je u punom cvatu, jer je tada u njoj nakupljeno najviše aktivnih tvari. 

LJEKOVITO I BLAGOTVORNO DJELOVANJE 

Sok od agavina lišća s malo meda liječi napadaje kašlja i hripavac. 
Istučen omekšan list položen na ranu ili opeklinu, umanjuje bol i ubrzava zacijeljivanje. 
Za bolesti reume, želuca i jetre te zaostale menstruacije i protiv žutice koristi se prašak od osušenog lista rastopljenog u vodi i pomiješanog s medom.
Suhi prašak agave pomaže protiv kaheksije (gubitka tjelesne težine i mišićne mase) i tuberkuloze. 


BOR
Na lošinju raste nekoliko vrta borova od kojih su najzastupljeniji alepski bor (Pinus halepensis), pinija (Pinus pinea - raspoznaje se po kišobranastoj krošnji), crni bor (Pinus nigra), primorski bor (Pinus pinaster) i planinski bor (raspoznaje se po svojoj polegnutosti prema tlu), bijeli ili obični bor. U park šumi Pod Javori u Velom Lošinju možete pronaći sve ove vrste na jednom mjestu. 
Bijeli ili obični bor (Pinus sylvestris L.)
drvo iz porodice četinjača koje može narasti i do 45 metara. Ima čunjastu krošnju koja se s vremenom širi u oblik kišobrana. Iglice skupljene u čupercima duge su do 6 centimetara. Iz ženskih cvjetova oblikuju se mali češeri koji u početku imaju crvenkastu, a kasnije smeđu boju. 
Alepski bor (lat. Pinus halepensis Mill.)
Sredozemno drvo koje naraste do 20 m visine. Deblo je većinom zakrivljeno. Kora mladih stabala je glatka i svjetlosive boje, a kod starijih stabala crnosmeđa do crvenosmeđa i izbrazdana. Vrsta je koja može rasti u tlima s vrlo malo vode i dubokim svega nekoliko centimetara. Alepski bor najrasprostranjenija je vrsta bora na Lošinju posebno na južnom dijelu otoka od Sunčane uvale, preko uvale Čikat pa sve do prolaza Boka falsa. 
Heliofilna je vrsta drveća što znači da ako je potisnut, u potrazi za svijetlom, može rasti i pod kutem od 45 stupnjeva. 

Cvate u travnju i svibnju, češeri su jajoliki i povinuti pretežno prema dolje. Sazrijevaju u rujnu i listopadu druge godine, a otvaraju se u trećoj i četvrtoj godini te ostaju na stablu još nekoliko godina.

Pinija, pinjol (lat. Pinus pinea L.)
Pinija je vrlo dekorativno mediteransko drvo. Raste pojedinačno ili u manjim skupinama.
Stablo pinije može narasti i do 25 m visine. Krošnja ima oblik kišobrana. Kora je crvenosmeđa, duboko izbrazdana i ispucana.
Iglice i mladi izdanci upotrebljavaju se u ljekovite svrhe. 
Na oštećenim dijelovima debla i granama mogu se vidjeti smolaste žućkaste izlučevine snažna mirisa koje se stvrdnu na zraku, a nazivaju se terpentin. 
Terpentin je antiseptičko i dezinfekcijsko sredstvo koje se koristilo od pradavnih vremena za lječenje – za žvakanje kod grlobolje i kašlja ili za pripremu masti. 

NUTRITIVNA VRIJEDNOST
Iglice bora sadrže znatne količine vitamina C, do 170 mg. Zbog toga se napici od borovih iglica preporučuju za jačanje organizma, imuniteta i protiv prehlada.
Iglice bora treba upotrijebiti odmah nakon branja jer se sušenjem gubi vitamin C pa one iglice koje se čuvaju više od godinu dana potpuno izgube svoja ljekovita svojstva. 
Od pinjola (plodova pinije) dobiva se jestivo ulje koje sadrži linolensku kiselinu, djelotvornu kod ateroskleroze.
Pinjoli su plodovi borova roda Pinus. Kao orašasti plodovi sadrže visoku koncentraciju ulja te su bogati bjelančevinama (23,7%), mikromineralima i vitaminima topljivima u mastima. Bogati su vitaminima A, C, D i E te željezom, magnezijem, fosforom, selenom i cinkom. Okus sjemenki pinjola je ugodan s blagim smolastim mirisom koji se pri povišenoj temperaturi gubi. 


VAŽNO JE ZNATI
Uspomenu s morskog žala suhi češer možete iskoristiti i kao difuzer za eterična ulja. Na rastovoreni češer kapnite nekoliko kapi omiljenog eteričnog ulja čime ćete oplemeniti prostor u kojem boravite. 

Alepski bor iznimno je koristan jer odbacuje veliku količinu iglica koje popunjavaju škrape i razgradnjom stvaraju humus i mineraliziraju tlo koje s vremenom postaje vrlo plodno. Ispod njegovih krošanja pojavljuje se hrast crnika. Zahvaljujući svojim biološkim osobinama pomaže podizanju šuma u mediteranskom pojasu. 
Još prije 5000 godina stari Kinezi pronašli su ljekovita svojstva u borovima s Himalaja te su ih počeli primjenjivati u pučkoj medicini. Iglice bora još se i danas u Kini upotrebljavaju za dimIjenje i pročišćavanje prostorija u kojima je netko umro, a zelene šišarice koriste se za čaj za čišćenje krvi. Stara kineska poslovica kaže: "Krv mora mirisati, (mora biti čista) da bi se pobudio duh." 
Wellness Aurora, čuvar tradicije autohtonog hrvatskog wellnessa, jedinstveni je wellness na hrvatskom Jadranu jer ima cijelu stranu ostakljenu i okrenutu prema moru. Tako je u potpunoj fuziji sa šumom alepskog bora i pinije kroz koju gosti mogu gledati more dok uživaju u opuštajućim tretmanima. Bočna vrata vode na miomirisni vrt gdje je zasađeno miomirisno lošinjsko bilje, te gost ima priliku izabrati i ubrati bilje s kojim će ga terapeut tretirati. U svim prostorima wellnessa zrak je visoke kvalitete dok se za vrijeme juga osjeti aerosol s mora. 

ŠMRIKA
ŠMRIKA, smrčika, smrič, crvena venja (lat. Juniperus oxycedrus) raste kao zimzeleni grm ili nisko razgranato stablo koje može narasti do osam metara visine. Raste na kršnim kamenjarima, a rasprostranjena je po cijelom Sredozemlju, Iranu, Siriji, zapadnoj Maloj Aziji i Kavkazu. Podnosi velike suše i hladnoće, što joj omogućava rasprostranjenost i u submediteranskom području gdje se temperature spuštaju i do -25 °C. Može rasti na visinama do 800 metara. 
Kora je sivosmeđe boje, iglice su oštre i bodljikave te intenzivnog mirisa. Plod je bobičast i mesnat veličine jednog centimetra, crvenkast do crvenkastožut i sazrijeva u drugoj godini. 
Razmnožava se pomoću odrvenjelih reznica i cijepljenjem.

Iz stabla se dobiva ulje (Oleum Juniperi empyreumaticum) koje se koristi za liječenje bronhitisa, jakog kašlja, katara u plućima, za uništavanje parazita i nametnika u crijevima, te za liječenje kožnih bolesti. 

Plod šmrike bere se od kraja listopada do kraja siječnja. 

VAŽNO JE ZNATI
Šmrika se često zamijenjuje s borovicom (lat. Juniperus communis) jer pripadaju istoj porodici čempresa. Borovica pretežito raste na kontinentu, dok su šmrikina staništa duž obale, na otocima i krševitim područjima. Iako im je grm gotovo identičan razlikuju se po boji bobica, šmrikine su crvenkastosmeđe dok su bobice borovice tamnoplave. 
Stara su vjerovanja da zataknuta grančica šmrike za šeširom ili reverom štiti od ozljeda i zle kobi te da nesreća očekuje onoga tko bezobzirno i namjerno posiječe grm šmrike ili borovice. Šibama od šmrike nekada su se tražile ukradene stvari.